Ministar Bjelin proglasio uzorom hrvatske industrije – a u Bjelovaru se istovremeno gasi pogon i odlazi 135 radnika
Dok je u Otoku kraj Vinkovaca ministar gospodarstva Bjelin isticao kao smjer kojim proizvodnja u Hrvatskoj treba ići, na drugom kraju iste grupacije – u Bjelovaru – gase se strojevi, prazne pogoni i do kraja godine na burzu odlazi oko 135 ljudi.
Ministar gospodarstva Ante Šušnjar posjetio je pogon tvrtke Bjelin u Otoku, dio grupacije najvećeg proizvođača u hrvatskoj drvnoj industriji u vlasništvu Darka Pervana. Posjet je bio dio priprema nove industrijske strategije, a ministar je tamošnju proizvodnju pohvalio kao ogledan primjer modernizacije i okretanja finalnim proizvodima visoke dodane vrijednosti.
Riječ je o potpuno novom tipu drvenih podova (Woodura tehnologija) koje grupacija razvija i patentira u Švedskoj: proizvod koji je stopostotno drvo, trostruko otporniji na udarce od klasičnih podova, prikladan za podno grijanje i s 72-satnom vodootpornošću, uz proizvodnju koja troši malo kemikalija i deset puta manje sirovine po kvadratu nego klasičan parket. Za takve projekte, poručio je Šušnjar, bit će prostora u natječajima i milijunskim potporama kroz programe jačanja konkurentnosti industrije.
Paradoks sirovine: nema hrasta, a uvozi se iz Španjolske
Na istom je posjetu direktor Bjelina Robert Žulj ministru iznio problem koji drvni sektor ponavlja već duže vrijeme – nedostatak sirovine. Iako tvrtka ima zaključene godišnje ugovore s Hrvatskim šumama, isporuka trenutačno nema pa su sirovinu prisiljeni nabavljati drugdje; trenutačno čekaju veće količine kupljene u Španjolskoj. Hrastovina je u nešto više od godinu dana poskupjela oko 35 posto, a sada, kaže Žulj, problem više nije samo cijena, nego to što ugovorene isporuke ne stižu.
A upravo tu počinje priča koja se u Bjelovaru čita posve drukčije. Dok se na jednom kraju grupacije žali na manjak drvne sirovine, na drugom se gase vlastiti pilanski kapaciteti – oni koji tu istu sirovinu prerađuju.
Bjelovar: gašenje pogona s poviješću od gotovo tisuću radnika
Bjelinov pogon na Slavonskoj cesti u Bjelovaru zatvara se ovog ljeta. Prema internom letku podijeljenom radnicima, bez posla ostaje oko 135 ljudi. Proizvodnja se gasila u fazama: u svibnju su zatvorene dvije tračne pile i linije za proizvodnju elemenata, u lipnju je stala proizvodnja lamela, a sredinom srpnja gase se kotlovnica, stovarište trupaca i sušare. Do kraja prosinca na lokaciji ostaje još samo prodaja materijala i administracija, a pogon se potpuno zatvara najkasnije do 1. siječnja 2027.
Lokacija ima tešku, ali ponosnu povijest. Ondje je nekad radila Drvna industrija Česma s gotovo tisuću zaposlenih. Nakon stečaja pogone je 2014. kupio poduzetnik Jozo Kalem, a 2016. preuzeo ih je Bjelin, hrvatsko-švedska tvrtka specijalizirana za drvene podove i namještaj, dio grupacije Pervanovo Invest. Na vrhuncu poslovanja 2022. bjelovarski je pogon zapošljavao 345 radnika – nakon prvog vala otkaza krajem 2025. i sadašnjeg gašenja, na lokaciji ostaje tek nekolicina.
Radnici s najmanje dvije godine neprekidnog staža imaju pravo na otpremninu u visini trećine prosječne bruto plaće za svaku godinu rada. Pogon, doduše, ostaje u portfelju grupe: dio prostora planira se iznajmiti, jedan pogon zadržati, a proizvodnju eventualno ponovno pokrenuti ovisno o razvoju Woodura namještaja.
Nije samo Bjelovar – sustavno gašenje pilana
Bjelovar nije izolirani slučaj, nego dio šire preorijentacije koju Pervanova grupacija provodi u Hrvatskoj. U posljednjih godinu dana zatvoren je pogon u Ogulinu s oko 250 otkaza, ugašena je finalna proizvodnja u Vinkovcima, a u Požegi je 70 radnika završilo na burzi. Iz uprave to objašnjavaju kao stratešku tranziciju: zbog slabije potražnje, pritiska na cijene i rastućih troškova u pilanama tvrtka se okreće visokotehnološkim, održivim rješenjima temeljenima na furniru – dakle upravo onome što je ministar hvalio u Otoku, gdje se povlačila i sredstva iz NPOO-a za solarnu elektranu i automatizaciju linije furnira.
Grad: „Saznao sam u kafiću"
Gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak nije skrivao nezadovoljstvo načinom na koji je tvrtka komunicirala odluku – za zatvaranje je, kako je rekao, praktički saznao „u kafiću". Ubrzo je sa Hrvatskom gospodarskom komorom sazvao sastanak s tridesetak bjelovarskih poduzetnika te poručio da za više od sto radnika već postoje osigurana mjesta – od Dukata, koji je spreman preuzeti 25 do 30 ljudi, do Kronošpana, PZC-a, Hidroregulacije i drvnih tvrtki iz okolice Čazme i Ivanca.
Ipak, u tom se trenutku nijedan radnik nije javio potencijalnim poslodavcima – dijelom, ocijenio je Hrebak, jer šest mjeseci imaju pravo na naknadu gotovo kao plaću. Prijedlog vijećnika SDP-a Dragana Boltižara da Grad novčano pomogne otpuštenima Hrebak je odbio kao populizam, uz stav da je prioritet naći ljudima posao, a ne jednokratnu pomoć. Zanimljivo, tvrtka pogon nije ponudila na prodaju, iako je, prema gradonačelniku, susjedna grupacija bila zainteresirana za kupnju.
Dvije brzine iste tvrtke
Slika je gotovo simbolična: istoga tjedna kada ministar u Slavoniji Bjelin proglašava industrijom kakvu Hrvatska želi razvijati, u Bjelovaru se gasi kotlovnica i pale posljednje sušare. To nije proturječje samo na papiru – to je geografija hrvatske deindustrijalizacije u malom: kapital, potpore i pažnja ministarstva teku prema pogonima visoke dodane vrijednosti (Otok, furnir, Woodura), dok tradicionalna primarna prerada – pilane u Bjelovaru, Ogulinu, Požegi – nestaje zajedno s radnim mjestima na kojima su ljudi proveli i po tri desetljeća.
Poseban okus ima sirovinski paradoks. Grupacija ministru poručuje da nema hrasta i da ga uvozi iz Španjolske – a istovremeno zatvara vlastite kapacitete koji taj hrast režu i suše. Za Bjelovarsko-bilogorsku županiju poruka je neugodno jasna: strateška preorijentacija za tvrtku znači rast, ali za grad znači odljev. Ostaje otvoreno hoće li se pogon na Slavonskoj cesti jednoga dana ponovno pokrenuti u novom, „zelenom" ruhu – ili će, kao i Česma prije njega, ostati još jedno ime u povijesti bjelovarske industrije.